Vreme Frana Menegela Dinčića

Otvaranje izložbe 27. decembra 2016. u 19 časova
Od 27. decembra 2016. do 20. januara 2017.

o3-decembar

Kipar iz Dalmacije, kako sebe naziva na svojoj medalji Frano Menegelo Dinčić, rođen je 1900. u Kotoru i neizmerno je važan skulptor u jugoslovenskim okvirima i šire. Pre skoro sto godina,  davne 1919. godine, nakon završene umetničke škole, po prvi put je izlagao jedan svoj autoportret kao i portret predsednika SAD Vudroa Vilsona. Nakon te prve izložbe dobio je državnu stipendiju za studiranje u Berlinu i Pragu kod jednog od najeminentnijih svetskih medaljera, profesora Otokara Španijela. Tu je naučio stroge zakone medaljerstva koje dalje u svojoj uspešnoj karijeri primenjuje na njemu svojstven i majstorski način. On dolazi do izražaja još pre Drugog svetskog rata kada pobeđuje na konkursu za metalni novac Narodne banke Kraljevine Jugoslavije. To je bio i prvi novac koji je kovan kod nas po modelu domaćeg medaljara. Kasnije, 1955. godine ponovo je pobedio na konkursu za model jugoslovenskih kovanica od 10, 20 i 50 dinara.

Glavni deo Dinčićevog opusa čine plakete i medalje među kojima najviše dolaze do izražaja brojni portreti kao što su plakete sa likovima Svetozara Markovića, Branka Radičevića, Vuka Karadžića, Jovana Sterije Popovića, Josipa Broza Tita, Jurija Bijankinija, Branka Krstića i drugih. Njegova bista Nikole Tesle podignuta je u Pragu 1937. godine. U tom periodu on je izlagao i učestvovao na konkursima za izradu spomenika palim srpskim borcima i žrtvama ratova 1912-1918. koji su podizani i danas se nalaze u Prokuplju, Šapcu, Zaječaru i Jagodini. Nakon Drugog svetskog rata on je izradio najveći broj medalja i plaketa sa najrazličitijim temama.

Dela ovog važnog i svestranog vajara su izlagana na izložbama po svetu i kod nas. Priređene su mu dve velike retrospektivne izložbe, u Beogradu 1983. i u Splitu 1984. i najveći broj njegovih dela ostao je u Splitu, Zagrebu i Beogradu.

Frano Menegelo Dinčić nas svojim likom i delom podseća na neophodnost da se stvara u bilo kojim vremenskim i društvenim okvirima i likovi sa njegovih portreta izliveni su da nas podsete na večnost i snagu vrline.

U galeriji “O3ONE” u periodu od 27.12.2016. do 20.01.2017. imaćete prilike da vidite nekoliko reljefa i skulptura iz privatnih kolekcija članova porodice Frana Menegela Dinčića među kojima će biti izloženi umetnikovi autoportreti, portreti članova umetnikove porodice, jedan portret Svetozara Markovića, model za kovanicu od 10 dinara iz 1953. kao i nekoliko skulptura i plaketa drugih tematika.


Značajan i svestran vajar Frano M. Dinčić je dao svojevrstan doprinos vajarstvu i posebno razvoju medaljarstva i plaketarstva u Srbiji i širim jugoslovenskim okvirima. On je rođen u Kotoru nulte godine XX veka. Školovao se u Sinju, Splitu i Pragu. Već Splitu nakon završene Strukovne škole za kipare izlaže prve radove. To mu omogućuje da dobije stipendiju pokrajinske vlade za školovanje na Akademiji likovnih umetnosti u Pragu. Posle uspešno završenih studija kraće boravi i radi u Berlinu. Njegova izlagačka aktivnost trajala je gotovo sedam decenija. O mnogim detaljima iz njegovog dugog života i umetničkog rada objavljeno je monografsko izdanje koje će se predstaviti javnosti u okviru ove manje retrospektive medalja i plaketa.

Umetničku zrelost F.M. Dinčić dostigao je krajem treće i tokom četvrte decenije kada je počeo intezivnije da izlaže i da učestvuje na brojnim konkursima za izradu spomenika palim srpskim ratnicima i žrtvama ratova 1912-1918 godine. Kao mlad vajar osvojio je na konkursima prve nagrade, pored poznatih vajara Đorđa Jovanovića, Dragomira Arambašića, Sretena Stojanovića i drugih, za spomenike u Zaječaru, Jagodini ( Svetozarevu ), Prokuplju i Šapcu. Ovi spomenici i danas svojim rešenjima odražavaju ,,duh epohe’’ i svedoci su ratova i skulptorskih rešenja koja su određivali naručioci upravo u vremenu kada se u srpskoj začinjao duh moderne forme, kada je mali broj vajara trasirao puteve koji će biti prekinuti Drugim svetskim ratom, a nastavljeni tek početkom pedesetih godina. F.M. Dinčić je 1937. godine dobio dve prve nagrade za izradu kovanog novca na konkursu Narodne banke Kraljevine Jugoslavije. To je prvi put, koliko je poznato, da je kod nas prihvaćeno rešenje našeg vajara i da se pri tom novac kovao u našoj zemlji. Te godine boravio je u Pragu prilikom otkrivanja spomenika Nikoli Tesli koji je izradio za električnu centralu u Pragu. Od tada a naročito u posleratnom periodu on je intezivnije izlagao na brojnim značajnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Godine 1953. dobio je prve nagrade za izradu kovanog novca na konkursu Narodne banke FNRJ. Upravo u drugoj polovini svog života i ovog veka on je izradio najveći broj medalja i plaketa veoma raznovrsne tematike i primene.

Kao što se iz ovih nekoliko redova može zaključiti, F.M. Dinčić bio je umetnička ličnost sa nepredvidljivim skokovima od konvencionalnih skulptorskih ostvarenja svoje epohe i generacije, ali i vajar koji je, u retkim trenutcima svoga rada, uspeo da ostvari fundamentalne elemente avangarde: ekspresiju i stilizaciju, ostavljajući tako tragove od izuzetnog značaja. Njegovo sveukupno stvaralaštvo o kome su bila protivrečna mišljenja, i više od toga, prećutkivanja, bili su dovoljan razlog za nastavak monografskog izdanja autora ovih Zapisa, o njegovom životu i opusu i povod za odrzavanje manje retrospektive u Galeriji ULUS. Danas postoji oko petstotina skulptura, modela medalja, plaketa i novca, najvećim delom odlivenih u gipsu i bronzi , pretežno iz posleratnog perioda. Ovde je izložen samo izbor iz tog bogatog i vrednog dela. Tokom svog života Frano Menegelo Dinčić primio je mali broj priznanja, ali ona dodeljena od Hrvatskog numizmatičkog društva i od Pedagoškog muzeja u Beogradu predstavljaju ne samo zahvalnost starom majstoru koji je ceo svoj život posvetio vajarstvu, već i simbol kako je hrvatski vajar našao svoje izuzetno mesto u srpskoj umetnosti. Sa svojim pojedinim radovima on je ugradio Značajne skulptorske elemente u temelje savremene jugoslovenske umetnosti.

F.M. Dinčić je još za života primio priznanja kao najbolji među medaljarima i plaketistima. Likovi kralja Petra II, žetelaca i radnika na kovanom novcu, sa jedne strane, najbolji su primer visoke skulptorske osećajnosti za najsuptilnije nijansiranje karaktera tih ličnosti a sa druge strane, pokret i htenje figura u nadljudskim naporima nadprirodnih veličina na spomenicima palih ratnika za oslobođenje zemlje, čine veliki raspon umeća, retko dostignutog u jugoslovenskom vajarstvu između dva svetska rata i u posleratnom periodu.

* Galerija ULUS 7 – 27. novembra 1989. godine
* Tekst iz kataloga izložbe Vladeta Vojinović Istoričar umetnosti ( 1933 – 2014. )


U vremenu prodaje i kupnje darivanja postaje čudjenje svijetu. Još je zadivljeniji onaj nenavikao primiti darove. Tako je i Galerija umjetnina s većom zahvalnošću primila 1983 godine i sada od kipara Frana Meneghella Dinčića trideset i četiri njegova djela. Pridružila ih je onom jednom koje je u osnutku imala od splitske Općine i onima koje je umjetnik bio prije darovao: dva u 1972. I po jedno u 1973 i 1980.

U kovitlacu nadmetanja i spoticanja, koji goni naše suvremenike u ovom uskomešalom i suncem paljenom gradu na kratki dah i uski vidik, ovaj dar pobudjuje misao da umjeće darivanja pripada jednom drugom vremenu i prostoru. Zato i znak zahvalnosti mora biti drukčiji od običnog: evo Galerija priredjuje izložbu kiparevih djela. Uz svoja okupila ih je iz Štrosmajerove galerije starih majstora Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Muzeja grada Zagreba i splitskih obitelji Matošić i Vidović.

Poput mnogih zaljubljenika u Split, Frano Meneghello Dinčić nije u njemu rodjen, nije u njemu najduže živio, ali je proživio mladost. Misli mu se, kako reće, uvijek navraćaju u ove prostore njegovih najuzbudljivijih sjećanja. Rodjen na početku stoljeća u Kotoru, umjetničko školovanje je započeo u splitskoj Obrtničkoj strukovnoj školi, na čvrstom temelju naučenih likovnih vještina. Danas se čini da je neobična povlastica mogućnika otići sa osamnaest godina u Prag učiti. Tada su vidici bili drugačiji, hrabrost mladih veća i djelotvornija, a Srednja Evropa još uvijek jedna prostrana okućnica. Frano je bio u Pragu i nakratko 1919 godine u Beču. Te je godine u prašku umjetnićku Akademiju došao podučavati veliki ćeški umjetnik medalje Otakar Španiel. Brižljivo je njegovao u ućenju toćan rez , vjeran stvarnosti, i nježno zaobljen plitki reljef skladnih omjera i znalačke ravnoteže svjetla i sjene. Sve je to dobro naučio njegov učenik iz Dalmacije, tako drage češkim i slovačkim putnicima na more. Kada je 1922. godine ostavio Prag, zaputio se dogodine u Charlottenburg koji upravo postaje dio Berlina. Tamo na umjetničkoj Akademiji usavršava godinu dana svoje znnje i vraća se u Split. Umjetnik hoće ovdje započeti svoj zreli rad, jer ga je javnost već 1919 nagradila pozornošću i državnom potporom za učenje kada je bio izložio svoj autoportret i portretnu medalju Woodrowa Wilsona, poštovanog posvuda u Evropi oslobodjenoj rata. Ono zanimanje koje učenik pobudjuje, umjetnik ne ponavlja onako kako zaslužuje. Vjerojatno, mnogo radi, ne znamo sigurno jer tadanja djela izmiču sadašnjem proučavanju, ali ne izlaže. Ima podataka o splitski izložbama 1922, 1927, 1935. Da li su one doista bile male izložbe ili je to kakava zabuna u podacima, valja još istražit, ali znamo da ih dosadašnja popisivanja likovnih zbivanja u gradu nisu ubrojila. Ono što znamo je sudjelovanje na Jadranskoj izložbi 1925 kada su pokazana dva njegova djela jedno je kupljeno za buduću galeriju. Te godine umjetnik odlazi poučavati gimnazijalce crtanju. Najprije u Sombor, bogatu i plodnu ravnicu, a potom u prijestolnicu u kojoj vrije umjetnički život, traže se pridošlice umjetnici, cijeni se njihov rad, priredjuju zajedničke i vlastite izložbe. Tako Frano Meneghello Dinčić ulazi u našu umjetnost, uvijek u Beogradu, s mislima na more, na Split, poštovan u hrvatskoj umjetnosti i izlagan u njenim općim pregledima, pogotovo medaljerstva, ali samo jednom u Splitu 1965.

Sadašnja izložba je ovdje njegova prva vlastita. Brojnija je od izložbe u Beogradu 1940, nekoliko djela ima manje od beogradske 1959, ali je od nje sveobuhvatnija. Tako Frano Menghello Dinčić ima sada u svom Splitu prikaz svega svoga djela s najznačajnijim ostvarenjima od prvog izložbenog 1919. do spomena na rod Dinčića nastao o umjetnikovoj osamdesetoj obljetnici.

U tom stvaralaštvu od šest desetljeća stalno se ispredaju dvije niti i otkrivaju nam sve prolaze i zakutke njegova djela. Po njima dolazimo od početka na kraj, a možemo se i vraćati pronalazeći ih u ranim i kasnim radovima. To su izbrušene do tančina, vjerno stvarnosti, ali vidjeno pronicljivim okom kipara i oblikovano znalačkkom rukom, lice čovjeka stilizirani čitavi likovi žena, žena i muškaraca, pokrenuti silom suživota, oslonjeni, vezani jedni o druge nježnom sponom ljubavi i utjehe.

Polazeći jedinim tragom od Autoportreta 1918. i 1930. i portreta Jordana Matošića i Djevojke sa rupcem, koji se od brojnih iz tog vremena sačuvali, nalazimo portrete i u zrelim godinama umjetnikovim. Mira, Autoportret 1947, Djevojka nisu zahvaćeni realizmom kiparstva prvih poratnih godina u kojem je vladao odjek s Istoka. To su djela Dinčićevog trajnog usmjerenja, njegove čvrste vjere da kipareva vještina mora pratiti njegovo oko koje gleda neizvještačen svijet. Takvi su i njegovi portreti majke i brata, prijatelja slikara Petra Bibića i Eduarda Stepančića, takvoga je sebe gledao i prikazao 1950. Na tom tragu su i likovi na medalji Slikarstvo i skulptura i na kovanom novcu iz 1953 i lik kćeri iz te godine i lik dječaka imenom Ljupče iz 1959. Njegova djela odolijevaju izazovu koji zahvaća naše kiparstvo i kad njim vlada odjek sa Zapada. Autoportret 1963, lik kustosa Narodnog pozorišta u Beogradu Nade Todorović, lik sestre iz 1966, Nepoznata, krhka djevojka Šilja i sjećanje na dalekog, već umrlog francuskog kipara Charlesa Despiaua, svi ti portreti pokazuju neprekinutu nit Dinčiću svojstvenog oblikovanja. Autoportret iz 1972, mladi kipar Boba Sremac i likovi obitelji iz 1980, tragovi su ustrajnog hoda na davno započetom putu portretiranja. I u tom djelu, u vremenu nama najbližem , vraća se sve na početak. S ovog rodoslovnog stabla pogled je središnjeg lika, pogled umjetnika iz 1918. I ona lica koja izranjaju iz svijetla i sjena brončanog reljefa, sva su nam znana po oštrom rezu i punoći oblina koje žive ispod napete bronce.

A drugim tragom zaputivši se, otkrivamo kako se mijenjaju, a suština im ostaje ista, ljudski likovi pokrenuti životom. Oni će biti zaustavljeni u grljenju pout Grća u veseloj noći 1925. Haljine su povijene i stopljene, od tijela ostaju samo ruke i naslonjene glave. To tijelo će naskoro biti puno tuge, sirote i usamljeni stršiti će ispod ravnih linija haljina suhim kostima ramena i nogu. Kad to bude majka sa djecom ili osamljena jadnica koja pred rat trpi bijedu, a u ratu strahote razaranja, sve je prožeto jednom likovnom voljom: prikazati čovjeka s ljubavlju spram njega samoga, ne veličajući ga ni zbog bijede ni zbog stradanja, ni da iskažeš poziv na pobunu, ni bijes. Samo čovjek i njegovo zajedništvo u medjusobnom pomaganju, a ne simbolika, govor ispraznih pokreta i poziva, zaokupljaju umjetnika i on im ostaje vjeran u svakom svom djelu. On zna prožeti istom osjećajnošću puni kip i reljef od visokog do tanke crte u kovini ili glini. Istom snagom izražajnosti odlikuje se lik u dubokim igrama sjena kao i onaj koji je stvoren tek namreškanom površinom. Krhki, tanki, povijeni, naslonjeni jedni na druge, prigibajući se jedni drugima nikad ne gube životnost ljudska tijela i ugrebane crte života. Žene, Sestre, Ribari, Ljubavnici, Slijepi, U magli, u Buri, u Vihoru: sve su to djela istog nadahnuća i iste težnje bilo da su rana ili kasna. Različitosti njihova oblikovanja su dokaz umjetnikove borbe s beživotnom podlogom na kojoj će uzbuditi život svoga lika. I on to uspijeva svaki put, bilo da ga izazove ulaženjem u površinu ili izbijanjem iz nje.

Izgled Dinčićevih djela pokazuje velikoga znalca kiparskih umijeća. On gladi i sjenči brončane površine, a glinene peče pomnjivo očišćene da rezovi ostanu oštri. Nikad se nije za volju pomodnosti odrekao onoga što je u svojoj dobroj školi bio naučio.

Mislim da je vrijedno ljudskoga života i umjetničkoga stvaranja ustrajati u htijenju oblikovanja sebi svojstvenoga likovnoga izraza, ne upasti u zamku neumjetničkoga, nasilnoga traženja novog u oblikovanju, jer svi oko tebe traže. Mislim da to nije slabost nego odlika. Zato sam zamislio i okupio ovu izložbu, da bih pobudio i u gledaocima ona ista razmišljanja o vrijednostima Dinčićevoga djela koja su i meni navirala kada sam gledao kako im narasta broj u njegovim darovnicima.

Milan Ivanišević